Budući da se našla momčad, uprava i navijači, va­ljalo je pronaći i mjesto igranja. Novaca nije bilo za izgradnju igrališta, na vlastitu zemljištu, pa se na lokaciji zvanoj „Čeret”, nedaleko iza današnjeg novog igrališta „Južni gol”, uredila ledina u zadružnom vlas­ništvu i privela nogometnoj svrsi. Bio je to veliki događaj i neizmjerna sreća mnogih u Klokočevcu, jer je to bio nadasve hrabar potez. Svi su u duši željeli promicati ime svoga mjesta, a dečki su željeli biti bolji od svo­jih suparnika iz okolnih sela. Još jednom je potvrđena činjenica da šport spaja, udružuje i razvija stvaralački duh, a to se dogodilo i u Klokočevcu.

Ljeto 1964. godine sporo je prolazilo u očekivanju onoga najbitnijeg – početka prvenstva u Općinskoj ligi Samobor, pri Nogometnom savezu Samobora, a u području Zagrebačkoga nogometnog saveza. Znači, na tom zadružnom zemljištu, pripremljeno je igralište, postavljene su i obojane vratnice s mrežama, vapnom je obilježeno igralište, premda minimalnih dimenzija, pa je bilo spremno za registraciju i natjecanje.

Bio je to presudan trenutak za početak natjecanja, početkom rujna, u sezoni 1964/65. godine. Ostaje zabilježeno da su igrači NK „Klokočevac” oblačili svoju športsku opre­mu kod svojih kuća i na igralište dolazili spremni za nastup, dok su se gosti također skidali u okolnim kućama u blizini igrališta. Suci utakmica su bili pod paskom tajnika Stjepana Celizića, pa su se skidali u nje­govu domu.

Unatoč tomu, što je teren bio neravan i za obje momčadi je to bila otežavajuća okolnost u kon­troliranju lopte za vrijeme igre, igralo se kvalitetno, a „Čeret” je bio gotovo neosvojiva tvrđava za suparnike. Dobre igre donosile su bodove i vodeće mjesto na prvenstvenoj ljestvici Općinske lige Samobor. U tim trenucima velike sreće i zadovoljstva začinjenog usp­jesima, dogodilo se ono što se najmanje željelo: nogometaši su ostali bez svoga igrališta usred sezone. Bez ikakve najave, jednoga jutra, došli su traktori Poljoprivredne zadruge „Stočar” i preorali cijelo igralište, jer je zemljište bilo zadružno. To je bio dokaz koliko je nekima u vlasti bivše države smetao visok moral i nacionalni naboj mladih i starih u Klokočevcu. Tako je završila priča, duga godinu dana, o „Čeretu”, prvom igralištu NK „Klokočevac” i prekidu natjeca­nja, kao vodeće momčadi OL Samobor.

Da je nogomet uzeo maha i da je želja za nas­tavkom rada kluba nadvladala sve poteškoće, dokaz je priprema nove ledine za novo igralište. U ljeto 1965. godine, vrijedni nogometni zanesenjaci prenijeli su vratnice na to novo igralište uz Betonsku cestu, gdje se danas nalazi radionica poznatog gospodarstvenika poduzetnika Duška Someka.

Sljedećih godinu dana, u sezoni 1965/66. godine, igralište uz Betonsku cestu bilo je novo mjesto nogometne sreće za NK „Klokočevac”. Naši su nogometaši nastupali u Općinskoj ligi Samobora, u sklopu Zagrebačkoga nogometnog saveza, s težnjom da se domognu višeg stupnja natjecanja. Igralište je bilo nešto bolje kvalitete, zapravo ravnije, ali je i dalje ostao problem u nedostatku svlačionica. Skidalo se i dalje po kućama. Pogledom na prvenstvenu ljestvicu OL Samobor iz toga razdoblja lako je bilo uočiti nadarenost klokočevačkih momaka za nogomet, jer su stalno bili pri vrhu ljestvice. Ostaju sjećanja na pješačenja, vožnju na biciklima, zaprežnim kolima, traktorskim prikolicama, a našao se i poneki osobni automobil za prijevoz. Bila su to romantična vremena, kada se živjelo za nogomet i svaku utakmicu. Danas je teško zamisliti da bi se i klinci odlučivali na takve napore za ljubav nogometa. To samo govori o visokom športskom moralu ne samo Klokočevčana, već i ostalih njihovih suparnika. U toliko je bio vredniji uspjeh proboja u viši stupanj natjecanja, u I. „D” razred ZNS-a, kojega su činili klubovi s područja Samobora i Zaprešića.

Uoči sezone 1966/67. godine opet je NK „Klokočevac” ostao bez igrališta na isti način: traktori Poljoprivredne zadruge „Stočar” su preorali igralište i „usput” su uništili vratnice, zapravo slomile su se obje prečke. Još jednom je zavladala tuga iz koje je proizašla još jača i veća odlučnost da se pronađe novo mjesto u Klokočevcu za izgradnju trećega, po redu, igrališta. Nakon jedne nedovršene sezone igranja na „Čeretu”, te jedne završene sezona na igralištu uz Betonsku cestu, u trećoj godini postojanja kluba, uoči sezone 1966/67. godine, pronađen je novi teren za igralište, u središtu Klokočevca, pod brijegom. Najveći problem, u pripremi igrališta, bio je u nabavci novih vratnica, Novaca nije bilo, a nogomet se željelo igrati i došlo je do jednog velikog pothvata.

Jedne noći, skupina odvažnih Klokočevčana, otišla je u šumu „Jelenščak”, te posjekli nekoliko borova, koje su za dana procijenili da su pogodni za vratnice. Tako je NK „Klokočevac” postao prvi klub u Zagrebačkom nogometnom savezu, koliko nam je poznato, koji je imao na svom igralištu okrugle vratnice. Kad se već nije imalo sreće s igralištem dobro je bilo imati barem vratnice na kojima su im mnogi zavidjeli.

U treću natjecateljsku 1966/67, godinu naš je klub startao u I. „D” razredu ZNS-a, na igralištu najminimal­nijih mjera, duljine 90, a širine 45 metara. Športska je sreća bila promjenljiva, ali se igralo s velikim žarom. Tijekom daljnjih četiri godine, od ljeta 1966. do ljeta 1970. godine nogometaši „Klokočevca” igrali su u I. ,,D” razredu ZNS-a.

Igrači i navijači iz tog razdoblja pamte prijelaze preko Save skelom sa samoborskog na zaprešićko područje. Nisu im smetali ti skromni uvjeti za igranje nogometa, nije se prigovaralo zbog neimanja odgovarajućih svlačionica, društvenih prostorija… Nogomet je bio, iznad svega toga, najjača spona pri­jateljstva i druželjublja.

Sve je to trajalo do kraja sedme godine djelovanja kluba, do uoči početka sezone 1970/71. godine, kada su došle nove propozicije natjecanja u Zagrebačkom nogometnom savezu. Naime, nijedan se klub više nije mogao natjecati na igralištu nepropisnih dimenzija, bez unutarnje ograde, kabina za pričuvne igrače i služ­bene osobe uz igralište, svlačionica s tuševima i toplom vodom za igrače i suce, te službenom prostorijom za sastavljanje zapisnika o utakmici. Tužna je bila spozna­ja o nemogućnosti ispunjavanja potrebnih uvjeta za natjecanjem, zbog neimaštine, ali i nerazumijevanja odgovornih izvan Klokočevca za potrebe mladih, kako bi se pravilno i zdravo razvijali, daleko od kafića i ostal­ih poroka. Unatoč svih pokušaja da se pronađe rješenje morala se prvi puta od 1964. godine priznati – privre­mena kapitulacija. Momčad je raspuštena, igrači su otišli igrati u okolne klubove ili su razočarani prestali igrati nogomet. Ostala je sjeta i gorak okus na pomisao da je izostalo razumijevanje i podrška odgovornih za NK „Klokočevac, jednu od najnaprednijih sredina u samoborskom kraju.

Ostaju zapisana zlatnim slovima imena i onih igrača koji su 1965. godine pješačili na utakmicu u Domaslovec, a netko ih je okom kamere ovjekovječio. To su bili Juraj Penić, Stjepan Celizić, Mihael Kovačić, Josip Penić i ostali.

U razdoblju od 1964. do 1971. godine boje NK „Klokočevac” najčešće su branili Stjepan Celizić I., Stjepan Celizić II., Stjepan Celizić III., Franjo Celizić I., Franjo Celizić II., Božo Celizić, Vid Celizić, Petar Kovačić, Mihael Kovačić, Vid Vrbančić, Stjepan Vrbančić, Drago Vrbančić, Antun Vrbančić, Drago Sokolović, Juro Penić, Josip Penić, Ruda Koletić, Vlado Koletić, Pavao Grom, Ivica Vitko, Pavao Vitko, Ivica Tušin, Juro Vraneković, Drago Vraneković, Ivan Hržić, Duško Penić, Vlado Matković, Sveto Milošević, Ivica Šokota i mnogi drugi do čijih imena nismo uspjeli doći.

Upravo ovi igrači su nosili stijeg NK „Klokočevac” u svim tim nogometnim izazovima diljem samoborskog i zaprešićkog kraja, na ponos i rado sjećanje svih Klokočevčana koji su nesebično pomagali rad kl.uba do njegova privremena prestanka s radom 1971. godine.

Moralo je proći čak jedno desetljeće za obnovu rada nogometnog kluba „Klokočevac”. Višegodišnja želja, često isticana, našla je svoje ostvarenje 1. ožujka 1981. godine na novoj utemeljivačkoj Skupštini NK „Klokočevac”, u nazočnosti 42 mještana Klokočevca. Skupštinu je otvorio Drago Vrbančić, predsjednik tadašnje Mjesne zajednice Klokočevac, a tom skupu pribivali su i tada društveno angažirani Josip Sokolović, predsjednik MK SSRS i Rudolf Cvitić, predsjednik 00 SSO Klokočevac. U ime Poticajnog odbora za ponovno utemeljenje NK „Klokočevac”, Vlado Komerički, izložio je prijedlog velike skupine mladih, ali i onih Klokočevčana koji su igrali u okolnim klubovima potvrdill povratak u redove matičnog kluba. Ovaj je pri­jedlog prihvaćen pljeskom i odobravanjem svih nazočnih, pa se pristupilo izboru vodstva kluba, zapra­vo Izvršnog odbora NK „Klokočevac” u koji su izabrani.

1999. godina i otvorenje novog igrališta uz majstore kotlovine koji su redom: Juraj Kovačić, Franjo Celizić, Rudolf Cvitić, Ivica Penić, Zdenko Petrić i Tomo Komerički sve redom bivši igrači kluba o kojima ste mogli pročitati više u gornjem tekstu.

29.07.1950 godine pod imenom NK Građevinar osnovao se klub na području Bregane.

Osnivači kluba bili su:  Marko Rajković, Ivan Hrelja,Ivan Agić,Vladimir Mikuš i Zvonko Palec.

Prvi predsjednik bio je Ivan Hrelja,a dopredsjednik Marko Rajković

Gradnja igrališta na Bregani 50-tih godina 20.stoljeća.

Za kratko vrijeme klub mijenja ime u NK Motor, da  bi na skupštini kluba 19. 02.1952. godine dobio  današnje ime NK Bregana, koje će biti sve do  sezone 1992-1993, kada mijenja ime u Bregana –  Rostsport. Sezone 1993-1994 klub dobiva ime EMB-Bregana, a 1994-1997 ponovo dobiva  ime NK Bregana. U sezoni 1996-1997 klub se  takmičio pod imenom Graničar151, nakon čega klub ponovo dobiva staro ime NK Bregana, koje ima i danas.

Klub je također poznat i po organizaciji malonogometnog turnira „Tri kornera-elver“ koji se održava u školskoj sportskoj dvorani OŠ Milana Langa. Turnir se s manjim prekidima održava od 1970. godine i kao takav je jedinstven, jer se igra u dvorani 25×12,na male golove veličine 0.6x 1m, igralište je ograđeno martinelom i svaki treći korner puca se kazneni udarac. Turnir okuplja velik broj igrača iz Bregane, okolnih mjesta, Samobora, Zagreb, a dolaze i ekipe iz Slovenije, pa turnir sada ima međunarodni karakter.

Treba istaknuti da je NK Bregana uvijek bila rasadnik mladih talentiranih igrača koji vrlo često prelaze u NK Samobor, između ostalih, Damir Kovačić, Davor Munić, Tomislav Vitko, Josip Škrobot.

Od igrača kroz povijest isticali su se braća Vid(Manga) i Juro Horvat, Ivica Štrbac, Branko Drobina,Sekula Blagojević,Ivan Barbić, Branko Kmezić, Pero Rajić, Zdenko Trkeš, Renato Tančak, Miljenko Kahlina ,Ivan Vugrin.

Seniorska ekipa NK Bregana 1980. osvojila prijelaz u I Zagrebačku ligu.

Za dugogodišnji trenerski rad u klubu posebno treba pohvaliti:  Sekulu Blagojevića, Ivana Barbića, Ivicu Otmačića, te neizostavne „oružare“: Josip Pleše-Brico i Zlatko Hrženjak-Pajo.

Članovi kluba koji su bitno pridonjeli radu kluba kroz povijest:
Marko Fresl, Franjo Petreković, Tompak, Rudi Kahlina, Sveto Vulanović, Josip Ovnić, Vinko Glavina, Krešo Mance, Đuro Barbarić, Stanko Munić, Ilija Tomić, Ivan Grubač, Vlado Sudar-Ličo, Ivan Barbić, Stjepan Ivančić, Marko Hribar, Ivan Mustapić, Franjo Filipović, Sekula Blagojević, Ivo Oreški , Franjo Dekalić, Jura Tančak, Darko Kovačić, Martin Dedivanović.

Članovi koji su se isticali u radu kluba u novijoj povijesti:
Milan Babojelić, Renato Tančak, Goran Štiglić, Goran Grdinić, Damir Otmačić, Irenko Ivandić, Ferndinand Benković, Darko Fresl, Ivan Barbić, Vlado Kupres, Mario Fauković, David Kižlin, Krešimir Telebar, Željko Kovačić, Rajko Matan, Vlado Rozijan.

U novijoj povijesti klub se znatno okrenuo radu sa mlađim uzrasnim kategorijama. Djelatnici kluba prepoznali su što budućnost nosi i počele su se stvarati kvalitetne selekcije u klubu. Klub sada broji sedam kategorija pomladka: mala škola, prstići, limači, mlađi pioniri, pioniri, kadeti i juniori. U tim kategorijama okupljeno je preko 100 igrača koji se aktivno bave sportom i sudjeluju u sportskim natjecanjima.

Seniorska momčad trenutačno se natječe u 1. županijskoj nogometnoj ligi gdje zadnjih godina konstantno pokazuje rast i ostvaruje plasmane u gornjem dijelu tablice.